WWW.CRNABARA.COM
Ovaj prilog je dostavio prijatelj ovog sajta Gospodin Mladen Banjac
Kako privatni bankari upravljaju društvom krivotvoreći novac (kredite)
Zahvaljujući medijskoj propagandi ljudi najčešće veruju da krediti koje banke zajme potiču iz štednje, te da je novac zato skup i oskudan, a siroti bankari izloženi riziku. Da li je baš tako ili su banke koje viđate na svakom ćošku zapravo "štamparije" bezgotovinskog novca čijom ekspanzijom u vidu kredita, a potom i kontrakcijom određuju sudbinu cele privrede?
Pročitajte tekstove u prilogu i saznajte na koji način privatni bankari krivotvore novac (kredite) preko tekućih računa i kakve to posledice ima po društvo, ekonomiju i životni standard ogromne većine građana Srbije.
U priloženom dokumentu možete pročitati i izjave poznatih državnika, industrijalaca, ali i samih bankara. Evo nekoliko takvih citata:
"Moderno bankarstvo pravi novac iz ničega. Proces je možda najveća majstorija ikad napravljena ljudskom rukom. Bankarstvo je začeto u zločinu i rođeno u grehu. Bankari su vlasnici sveta. Ako im oduzmete svet, a ostavite im moć da emituju novac, začas posla napraviće dovoljno para da otkupe svet nazad... Ali ako im oduzmete moć da kreiraju novac, sva velika bogatstva, kao moja će nestati, i treba da nestanu. Zbog ovog svet bi bio mnogo srećniji i lepši za život. Ako želite da ostanete robovi bankara i da plaćate ceh robovanju, ostavite im da emituju novac" - Sir Josiah Stamp, bivši guverner Bank of England
"Običnim građanima se ne bi svidelo da znaju da banke mogu i stvarati novac. Oni koji kontrolišu kreditnu politiku nacije kontrolišu i Vladu, te tako drže sudbinu naroda u svojim rukama." - Reginald McKenna, predsednik Midlands Bank of London
"Najčešći i najtipičniji slučaj kreiranja novca je kada banka odobrava kredit nekom od svojih komintenata." – Vojin Bjelica, bankar i profesor na ekonomskom fakultetu
"Takav je zapravo naš novčani sistem. Da nema dugova u novčanom sistemu, ne bi bilo ni novca" - Marriner S. Eccles, predsedavajući sistema federalnih rezervi
"Dobro je da ljudi ne razumeju naš bankarski i monetarni sistem, jer u suprotnom, verujem da bi izbila revolucija pre sutra ujutro" - Henry Ford
Ukoliko imate nekih pitanja ili želite samo da ostavite komentar, možete to učiniti ovde http://www.economy.rs/diskusije/viewtopic.php?id=3443 ili putem mejla.
KRIVOTVORENJE NOVCA KAO OSNOV PRIVATNOG BANKARSTVA
Sigurno ste imali prilike da u medijima čujete izraz „bankarski proizvod“, ali niste znali šta to znači i verovatno ste se pitali kako to banka može nešto da proizvodi. Iako na prvi pogled deluje kao jeftin marketinški trik, sa ciljem da stvori iluziju kako banke stvaraju nekakvu novu vrednost (nema veze što uopšte ne plaćaju PDV kao druge firme), ovaj termin nehotice otkriva pravo stanje stvari. Banke zaista nešto proizvode, a to nešto je novac i to ne bilo koji, već tzv. žiralni, knjiški ili bezgotovinski za koji većina ljudi ni ne zna da postoji, a kamoli kako nastaje. Svaki kredit koji podrazumeva bezgotovinski transfer novca, recimo stambeni kredit, krediti za kola, potrošački krediti ili oni za „podršku“ budžetu, znajte da poslovne banke same stvaraju doslovno iz vazduha. Bezgotovinski novac banka kreira i prilikom odobravanja gotovinskih (keš) kredita, ukoliko je gotovina koju zajmi prethodno položena na neki tekući ili sličan prolazni račun, što ću pojasniti malo kasnije. Pošto se mahom radi o privatnim i to stranim bankama, jasno da je reč o notornom krivotvorenju novca, jer je po zakonu samo Narodna banka Srbije ovlašćena da se bavi novčanom emisijom i to isključivo u vidu novčanica i kovanog novca. Ali pošto javnost ne zna da postoji i treća vrsta novca, nema nikakvih prepreka da se on emituje u tajnosti, zar ne?
Novac koji banke same stvaraju „potezom pera“ ili u moderno doba tipkanjem po tastaturi, je specifičan po tome što nije fizički prenosiv i ne možete ga staviti u džep, novčanik ili koferče, jer nema supstancu (predstavlja puku evidenciju ili svedočanstvo o dugu na bankovnom računu), ali je zato jednako likvidan i tražen kao da se radi o novčanicama i kovanom novcu, jer ljudi naivno veruju da sredstva koja imaju na tekućem računu predstavljaju drugi naziv za gotovinu (njen ekvivalent ili ogledalo). Međutim, ništa nije dalje od istine. U realnosti, gotovina i tekući računi predstavljaju zasebne, različite vrste novca, koje stoje rame uz rame čineći zajedno M1 agregat – likvidnu dinarsku masu. Ovaj novčani agregat je jedini bitan, dok ostali imaju samo statistički značaj, ali bankari više od svega vole ovakve trikove i terminološke pometnje da bi mogli neometano nastaviti sa svojim „biznisom“, ostavljajući laike i nesigurne u ubeđenju kako su bankarstvo i ekonomija nešto mnogo komplikovano.
Da bi kreirale ovu posebnu vrstu (bezgotovinskog) novca, potpuno nepoznatu široj javnosti, komercijalnim bankama nisu potrebne nikakve štamparske prese, već samo pravo na vođenje tekućih i drugih prolaznih računa pravnim i fizičkim licima, čijom zloupotrebom postižu isti efekat – kreiraju svež, dodatni novac u vidu kredita (duga), koji, da stvar bude gora, često završava u rukama krajnjih potrošača. Inače, ovakav privatno emitovan, krivotvoren novac trenutno čini blizu 2/3 likvidne dinarske mase. Prolazni računi su oni računi sa kojih se vrše tekuća plaćanja, tj. uplate i isplate u svakodnevnim transakcijama. Upravo su oni ključ za razumevanje čitave podvale, one koja bankarima omogućava da koristeći svoje diskreciono „pravo“, sami stvaraju novac iz vazduha svaki put kada zajme pare. Za bankare, stvaranje novca i davanje kredita su jedna te ista operacija, što ću detaljno objasniti u nastavku.
Postoje dve osnovne „tehnike“ kojima se poslovne banke služe kako bi kreirale (praktično krivotvorile) svež novac. Prva se zove monetizacija aktive. Sama reč aktiva ukazuje na neku imovinu ili potraživanje, ali ono što banke tretiraju kao svoju aktivu je puki ugovor o kreditu (vaš dug, tj. potpis da ćete pare vratiti u budućnosti), dok monetizacija označava ništa drugo do štampanje ili u ovom slučaju elektronsko emitovanje novca (kredita) iz vazduha. Klijent sav srećan dobije robu, dok pare obično ni ne vidi jer one „legnu“ na račun prodavca, a ni na kraj pameti mu nije da je upravo njegov potpis kreirao do tad nepostojeći novac koji se svakodnevno i mimo znanja javnosti pušta u opticaj kroz potrošnju što konstantno generiše inflaciju.
Ono što banke rade je suštinski identično štampanju novca od strane centralne banke, samo što umesto državnih obveznica koje tada potpisuje Vlada (kao svedočanstvo o dugu), komercijalne banke kao „pokriće“ uzimaju ugovor o kreditu zaključen između nje i klijenta i što centralna banka može emitovati novčanice i kovani novac, dok obične banke stvaraju isključivo bezgotovinski novac na tekućim i drugim prolaznim računima.
U oba slučaja ceh ove gigantske prevare plaćaju privreda i stanovništvo. U slučaju kada državu zadužuje korumpirana Vlada kao agent bankara, račun se ispostavi i utera kroz poreze. Kada kredite uzimaju direktno fizička i pravna lica, reket se ubira kroz kamate na privatno emitovan, krivotvoren novac.
Drugi način je tzv. multiplikacija depozita koja se često poistovećuje sa frakcionim bankarstvom. Međutim, frakciono bankarstvo kao termin jednostavno znači da je privatnim bankama dopušteno da same stvaraju bezgotovinski novac i da su u obavezi da drže izvesnu minimalnu rezervu u vidu novčanica i kovanog novca u odnosu na onaj koji same kreiraju, tj. krivotvore na bankovnim računima. Ovo je bitno, jer javnost i posledično klijenti banke misle da su to jedine vrste novca u opticaju, te kada dođu na šalter logično očekuju da budu isplaćeni ovakvim opipljivim novcem – kešom. Po uzoru na ono što su nekada radili zlatari krivotvoreći banknote, današnje banke iskustveno znaju koliko novčanica i kovanog novca moraju imati u rezervi da bi pred klijentima održale iluziju o likvidnosti. Ovo varira od zemlje do zemlje, zavisno od toga koliko se u jednom društvu koristi gotovina. Ako omanu u proceni, onda se međusobno ispomažu, pa jedna drugoj zajme gotovinu, što ne biste očekivali od onih koji su (kobajage) konkurenti. Ako ni to nije dovoljno, u pomoć može da im priskoči Centralna banka kao neka vrsta „poslednjeg utočišta“, jer samo ona ima mogućnost da štampa keš novac.
Kako u praksi funkcioniše ova „multiplikacija depozita“? Bilo kakva gotovinska uplata na vaš tekući račun ima za rezultat da banka sada poseduje fizičku gotovinu, plus u isto vreme se stanje na računu povećalo za recimo 1000 dinara kolika je bila uplata. E sad, iako te pare nisu oročene, banka uzima sebi za pravo da ih zajmi nekom drugom klijentu, ali pritom „zaboravi“ da izbriše stanje na vašem tekućem računu. Ne samo što je otuđila pare koje nije smela, ona u isto vreme radi nešto mnogo gore, efektivno kreira dupli ili dodatni novac zavisno od visine rezerve koju primenjuje. Da bi prikrila jedno kriminalno delo i prevaru, ona poseže za drugim. Ako je rezerva npr. 10%, banka zajmi 900 dinara u kešu, plus ostavlja nepromenjeno, tj. lažno stanje na tekućem računu za koji je ta gotovina inicijalno bila vezana. Znači, čim takne takvu gotovinu (bez obzira na iznos), banka automatski krivotvori i stvara žiralni novac, što proizilazi iz same prirode tekućih i drugih prolaznih računa.
Kod oročenih računa gde su sredstva imobilisana, takoreći umrtvljena i van opticaja, tako nešto nije moguće, pa ni ovi računi nisu toliko interesantni bankarima, jer ne dozvoljavaju takve vrste zloupotreba. Dakle, kao i u slučaju monetizacije aktive i ovde banka kreira svež bezgotovinski novac „iz ničega“, s tom razlikom što sada pretvara gotovinsku uplatu svog klijenta u bezgotovinska sredstva plaćanja, tako što njegov keš zajmi nekom drugom klijentu, a stanje na tekućem računu ostavlja nepromenjenim. Kada takva gotovina posle uđe u opticaj i promeni ko zna koliko ruku, pa opet završi u toj ili nekoj drugoj banci, ceo postupak se ponavlja, a novčana masa u opticaju raste. Za banku je samo bitno da ima dovoljno keša da isplati tekuće klijente, tj. one koji trenutno imaju potrebu za gotovinom, što banke iskustveno znaju, tj. procenjuju. Sve druge klijente, kada bi istovremeno nagrnuli na šaltere zahtevajući keš novac, banka ne bi mogla isplatiti sve i da hoće. Ali to se krije od javnosti, te se zato i kaže da se bankarski sistem bazira „na poverenju“.
Pošto se sa njih vrše bezgotovinska plaćanja, bankarski tekući računi se u praksi ponašaju isto kao i opipljivi novac, tj. keš. Nikakve razlike sa aspekta likvidnosti tu nema. I jedno i drugo predstavlja medijum razmene, nešto oko čega se svi drugi „kolju“ i bore da bi razmenili svoju robu i usluge, dok bankari za to vreme krivotvore pare i sve mirno posmatraju, gledajući kako se reka novca u vidu kamate sliva svakog časa. Ili ako se ne sliva, jer su ti isti bankari sve živo zadužili, pa zatim obustavili ili pooštrili uslove kreditiranja namerno izazivajući nelikvidnost u društvu, onda banka ima pravo da vam zapleni imovinu. Pošteno, jel da? Na sajtu tzv. Narodne banke koja je narodna samo u nazivu, u odeljku novčani agregati, možete videti da ovakav knjiški ili bankarski novac čini glavninu likvidne dinarske mase (M1 novčani agregat). Da bi malo zamazali oči neupućenoj javnosti, bankari koriste izraz transferabilni depoziti, što je samo drugi naziv za prolazne račune, odnosno bezgotovinski novac koji se svakodnevno i protivno svim zakonima, emituje u vidu kredita stvorenih iz ničega.
Inače, postoji čitav niz termina koji bankari koriste kao paravan za svoje tajne i kriminalne aktivnosti. Kreiranje „depozita“ je jedan od njih. Depozit se ne kreira, tako nešto reći je protivrečnost. Depozit može samo da se položi u banku od strane njenih klijenata. Ono što banka kreira je bezgotovinski novac na način kako je u tekstu opisano i koji se koristi kao svojevrsno oružje za porobljavanje bilo kog društva koje to dozvoli. Obzirom na količinu nesvesti, „zdravo za gotovo“ pristupa, ogromne korupcije u medijima i obrazovnom sistemu, nije ni čudo što tako nešto prolazi već decenijama, a ponegde i vekovima. Metod je toliko efikasan i izrabljivački, da nijedna okupaciona vojska ne može ni da mu „primiriše“. Nadajmo se da će upotreba interneta i širenje informacija promeniti ovakvo stanje i osvestiti ljude.
Ako nekom još uvek nije jasno šta se dešava u zemlji Srbiji (a bogami i šire), zamislite da u vašoj kući ili stanu imate skrivenu štampariju novca i da takve krivotvorene pare zajmite uz kamatu drugim ljudima ili preduzećima koji ni ne slute odakle vam novac. Današnje privatne banke rade upravo to, samo što se sve odvija preko bankovnih računa koji predstavljaju zasebnu vrstu (bezgotovinskog) novca iliti sredstva razmene. Ne treba biti posebno pametan pa shvatiti koliku moć, kontrolu nad privrednim tokovima i materijalnu korist to donosi njihovim vlasnicima, a koliko sve druge stavlja u podređen, gotovo robovski položaj. Emitovanje novca je nekada bila carska privilegija, jer je to bio (i ostao) dokaz vrhovne moći i suvereniteta. Dok nam danas bestidno podmeću priču o demokratiji, ta moć se nalazi u rukama stranih privatnih bankara koji se polomiše od brige za boljitak jedne Srbije, Grčke, Mađarske, Litvanije, Španije, Islanda… lista je predugačka.
Današnji novčani sistem je kao protočni bojler u koji se na jednom kraju sipaju krediti kreirani iz vazduha, dok na drugom oni nestaju iz opticaja (poništavaju se) svakom otplatom rate, a šapu na ventilu drže privatni bankari kojima plaćamo kamate i indirektno poreze. Kada sve živo zaduže, onda zavrnu slavinu optužujući privredu koja puca pod teretom dugova da je problem u njoj, dok na sve strane plene imovinu i otpuštaju radnike. Vlastima i raznim “ekspertima” sa TV ekrana ne pada na pamet da o ovome govore, jer su na ovaj ili onaj način namireni. Od takvih ne treba očekivati da progovore i učine nešto za opšte dobro i spas ove zemlje. Zato, uzmite se u pamet i dodatno istražite ako vam nešto nije jasno. Razgovarajte sa prijateljima i poznanicima i širite informacije. Ne strahujte da niste dovoljno stručni da govorite o ovome, jer to je samo paravan iza koga se kriju vlast i samozvani stručnjaci koji su nam uništili ekonomiju i predali zemlju u ruke privatnim “bankarima” i zelenašima.
Šta je rešenje za izlazak iz ovakve situacije jednom za svagda? Srbiji je preko potrebna monetarna reforma i uspostavljanje javne kontrole nad emisijom novca. Ovaj proces je danas pod apsolutnom kontrolom stranih privatnih banaka, onih čije filijale možete videti na svakom ćošku i koje u stvarnosti rukovode i centralnom bankom. Guverner je tu samo marioneta, čovek zadužen da glumi pred kamerama i sprovodi tuđe naloge. Monetarna reforma podrazumeva da se emitovanje svežeg novca i kredita vrati u okrilje države, tj. izabrane Vlade i Parlamenta što bi trebalo da bude njena najvažnija odgovornost i obaveza, jer država koja ne emituje sopstveni novac nije država već kolonija koja srlja u propast i dužničko ropstvo. Tehnički deo posla bi obavljale države razvojne banke u saradnji sa Narodnom bankom ili Upravom za Trezor i za to bi direktno odgovarali Vladi. Sve to uz vrlo blage kamate kao vid obezbeđenja i podsticaja da se pare upotrebe u produktivne svrhe što će dinarima dati pokriće i očuvati kupovnu moć. Najbitnije je da se ovako generisani prihodi po osnovu kamata počnu slivati u državni budžet umesto u džepove stranih privatnih “bankara”, čime zatvaramo krug i kreiramo jedan stabilan izvor za finansiranje javne potrošnje. Na ovaj način novac se vraća u promet (što danas nije slučaj) i to širokom krugu korisnika neopterećen bilo kakvim kamatama i dugovanjima što povećava kupovnu moć stanovništva i blagotvorno deluje na domaću privredu. Budžetski deficit i nelikvidnost postaju prošlost, kao i aktuelni "krediti za likvidnost" koji su sami po sebi teška nebuloza i nusprodukt uzurpiranog monetarnog sistema.
Plus toga, ovlašćene banke bi emitovale nekreditni (debt-free) novac za podršku državnim preduzećima i projektima od javnog značaja kao npr: putevi, mostovi, škole, bolnice, vodovod, kanalizacija, odlaganje i reciklaža otpada, hidroelektrane, alternativni izvori energije, rudarski baseni, sistemi za navodnjavanje i sl. Uporedo sa tim, uvodi se 100% obavezna rezerva na depozite po viđenju (prolazne račune), što stavlja tačku na praksu krivotvorenja novca. Privatne banke bi tada počele da rade ono što ljudi naivno veruju da sada rade – zajme postojeći novac, tj. štednju. Konkretno, za prikupljenu štednju banke bi izdavale certifikate o depozitu različite ročnosti i u skladu sa tim odobravale kredite. Sve mimo toga bi značilo trajno oduzimanje dozvole za rad i povlačenje krivične odgovornosti. Najbolje od svega jeste što je ovakav sistem veoma lak za kontrolisanje, jer postoje jasni pokazatelji da li stvari teku u pravom smeru. U njemu je inflacija kao sistemska pojava nemoguća i tu nema vrdanja od strane Vlade i monetarnih vlasti. Zaposlenost brzo raste do nivoa pune uposlenosti privrede u roku od najviše par godina, s tim da prvi efekti moraju biti jasno vidljivi u toku nekoliko meseci. Troškovi života drastično opadaju praćeni smanjenjem ili potpunim ukidanjem poreza, standard raste munjevito. U društvu vlada blagostanje primereno znanju, inovacijama i prirodnim resursima kojima je Srbija prebogata. Nikad više robovi uzurpatorima i parazitima koji društvu zajme njegov sopstveni novac ili ga još gore ne zajme, čime parališu privredu koja propada i davi se u nelikvidnosti i dugovima, ni kriva ni dužna.
Čitava mudrost oko novca i monetarnih finansija se može sažeti u 3 osnovna principa i to bi svako trebao naučiti kao tablicu množenja, jer onda niko neće moći da vam prodaje maglu:
1. Novac je apstraktno javno dobro, stvar dogovora i zakona. Što manje supstance ima u sebi, tim je više novac. Zato je papirni odličan, a žiralni ili bezgotovinski još bolji. Sam po sebi novac nije vrednost ni bogatstvo, već samo služi da olakša razmenu robe i usluga, tj. pravih vrednosti koje se proizvode u jednom društvu, što bi inače moralo da se radi prostom trampom.
2. Novac sme da kreira i emituje isključivo država, tj. ovlašćena javna ustanova i državne banke čija dobit ide u budžet, a ne privatnici kao što je danas slučaj, jer onda imamo na delu kriminal i prevaru epskih proporcija sa katastrofalnim posledicama po društvo i ekonomiju.
3. I najzad, pare se emituju u produktivne svrhe, što čuva kupovnu moć dinara i ujedno podmazuje privredni mehanizam i celokupnu razmenu na dobrobit celog društva. Pokriće za novac su roba i usluge koji se proizvode u jednoj zemlji. Ukoliko ne bi bilo robe i usluga namenjenih razmeni, novac bi bio potpuno bezvredan, bio on od papira, zlata ili u vidu brojki na tekućem računu.
Na kraju ću vam navesti nekoliko poučnih i efektnih izjava poznatih državnika, industrijalaca, ali i samih bankara:
"Moderno bankarstvo pravi novac iz ničega. Proces je možda najveća majstorija ikad napravljena ljudskom rukom. Bankarstvo je začeto u zločinu i rodjeno u grehu. Bankari su vlasnici sveta. Ako im oduzmete svet, a ostavite im moć da emituju novac, začas posla napraviće dovoljno para da otkupe svet nazad... Ali ako im oduzmete moć da kreiraju novac, sva velika bogatstva, kao moja će nestati, i treba da nestanu. Zbog ovog svet bi bio mnogo srećniji i lepši za život. Ako želite da ostanete robovi bankara i da plaćate ceh robovanju, ostavite im da emituju novac" - Sir Josiah Stamp, bivši guverner Bank of England
"Običnim građanima se ne bi svidelo da znaju da banke mogu i stvarati novac. Oni koji kontrolišu kreditnu politiku nacije kontrolišu i Vladu, te tako drže sudbinu naroda u svojim rukama." - Reginald McKenna, predsednik Midlands Bank of London
"Najčešći i najtipičniji slučaj kreiranja novca je kada banka odobrava kredit nekom od svojih komintenata." – Vojin Bjelica, bankar i profesor na ekonomskom fakultetu
"Takav je zapravo naš novčani sistem. Da nema dugova u novčanom sistemu, ne bi bilo ni novca" - Marriner S. Eccles, predsedavajući sistema federalnih rezervi
"Dobro je da ljudi ne razumeju naš bankarski i monetarni sistem, jer u suprotnom, verujem da bi izbila revolucija pre sutra ujutro" - Henry Ford
"Svrha postojanja novca je da omogući i olakša razmenu robe i usluga. Jedina vrednost novca leži u vrednosti robe koju nam on omogućava da razmenimo za neku drugu robu. Ukoliko ne bi bilo robe namenjene razmeni, novac bi bio potpuno bezvredan. Vreća zlata na nekom pustom ostrvu ne vredi ništa više nego sama vreća u koju je zlato smešteno. Dopustiti da emitovanje i ponuda novca regulišu proizvodnju i potrošnju robe, je isto kao kad bi dozvolili da korpe za voće regulišu ponudu voća, ili kad bi recimo nedovoljna ponuda autobuskih karata izazvala štrajk vozača autobusa. Ali ipak, aktuelni poredak u našim životima je vođen i kontrolisan upravo tako da oni koji upravljaju emisijom novca određuju proizvodnju i potrošnju voća ili bilo koje druge robe i usluga. Kada bi ekonomistima sa neke druge planete ili malom detetu prosečne inteligencije objasnili trenutnu poziciju u kojoj se čovečanstvo nalazi, oni bi se valjali od smeha takvoj gluposti. (Economic Turbulation - Vincent C. Vickers, takoђе nekadašnji guverner Bank of England)
"Izučavanje novca, više nego sve druge oblasti u ekonomiji, koristi kompleksnost ne da otkrije istinu, već da je zamaskira ili izbegne. " - ekonomista John Kenneth Galbraith
"Proces u kome banke kreiraju novac je toliko jednostavan, da um to odbija da prihvati." - isti autor
"Ako američki narod ikad dozvoli da im privatne banke kontrolišu izdavanje njihove valute, prvo preko inflacije, onda preko deflacije, banke i korporacije će narasti oko njih, tako da će ljudima oduzeti svu imovinu, dok im se deca ne probude kao beskućnici na kontinentu koji su njihovi očevi osvojili" - Thomas Jefferson.
"Dozvolite mi da izdajem i kontrolišem novac neke nacije i neće me brinuti ko pravi njihove zakone" - Mayer Amschel Rothschild
"Kad bi se vratili svi bankarski krediti, niko nebi imao depozit niti bi bilo i jednog dolara u opticaju. Ovo je zapanjujuća pomisao. Mi totalno zavisimo od komercijalnih banaka. Neko mora da pozajmi sve dolare koji su u opticaju, keš ili kredit. Ako banke naprave dosta sintetičkog novca mi cvetamo, ako ne, mi gladujemo. Mi smo apsolutno zavisni od stalnog dotoka novog novca. Kad neko shvati celu suštinu slike, tragična apsurdnost naše beznadežne pozicije je prosto neverovatna, ali je tu." - Robert Hemphill, Kredit Menadžer, Federalne Rezerve SAD
“Ko god da kontroliše obim novca je apsolutni gospodar celokupne industrije i trgovine. Kad shvatiš da se ceo sistem vrlo lako kontroliše od strane par ljudi na vrhu, neće trebati niko da ti kaže kako nastaje inflacija ili depresija" - James Garfield, ubijeni Predsednik SAD
"Dok se kontrola izdavanja novca i kredita ne vrati Vladi kao njena najpreča i sveta odgovornost, sve priče o suverenitetu Parlamenta i demokratiji su uzaludne i beskorisne. Kad jednom nacija preuzme kontrolu nad kreditima, onda nije bitno ko piše zakone te nacije. Kad lihvarstvo preuzme kontrolu, svaka nacija će biti uništena" - William Lyon Mackenzie, bivši kanadski premijer.
"Većina Amerikanaca nema predstave o operacijama međunarodnih bankara. Računi Saveznih rezervi nikad nisu bili pregledani. Oni operišu izvan kontrole Kongresa i manipulišu američkim kreditima" - Senator Barry Goldwater
"Da bi proizveli visoke cene, sve što Savezne Rezerve treba da urade je da smanje eskontnu stopu. Ovo dovodi do ekspanzije kredita i tržišta, i onda kad se ljudi naviknu na ovakve uslove u sred započetih poslova se proizvoljno povećaju kamate. Oni isto tako mogu da tržišno klatno pomeraju nežno – malim promenama eskontnih kamata, ili pak mogu da vrše veće promene povećanjem kamate. U oba slučaja oni poseduju informacije o stanju finansija unapred. Sistem je u privatnim rukama, vođen radi ostvarivanja najvećeg mogućeg profita uz pomoć tuđih para. Oni znaju unapred kad da prave paniku radi svoje koristi. Znaju kad će panika i da stane. Inflacija i deflacija jednako dobro radi za njih." - Kongresmen Lindbergh
"Finansijski moćnici u kapitalizmu imaju dalekosežni cilj, ništa drugo nego kreiranje sistema koji će biti u privatnim rukama, koji će moći da kontroliše pojedinačno svaku zemlju kao i ukupnu globalnu ekonomiju." - Dr. Carroll Quigley, Prof. Georgetown Univerziteta
"Prvog septembra 1894. nećemo obnoviti naše pozajmice ni pod kakvim uslovima. Tad ćemo zahtevati naše pare. Uskratićemo prava korišćenja i postaćemo vlasnici hipoteka. Možemo uzeti 2/3 farmi zapadno od Mississippi, takođe na hiljade istočno od reke i to po našim cenama. Farmeri će postati sustanari kao u Engleskoj"- Asocijacije Američkih Bankara
"Ovi međunarodni bankari i Rockefellerov Standard Oil kontrolišu veći deo štampe i čine sve da pokore ili oteraju zvaničnike vlasti koji odbijaju naredbe moćnih podmićenih klika koji čine nevidljivu Vladu."- Theodore Roosevelt
"Ovo nije bila slučajnost. Ovo je bio brižljivo smišljen događaj. Međunarodni bankari su tražili način da nas dovedu u poziciju očajanja kako bi se onda oni pojavili kao gospodari svih nas" - Louis McFadden, predsednik Komiteta za Bankarstvo i Monetarnu Politiku, 1929 godina
Korisna literatura i linkovi:
1) „Modern Money Mechanics“ u izdanju američkih Federalnih rezervi, strana 3, podnaslov „Who Creates Money?” gde privatni bankari sasvim otvoreno i drsko priznaju ne samo kako krivotvore novac, već i odakle ta praksa potiče. http://www.bibliotecapleyades.net/archivos_pdf/money_mechanics.pdf
2) „Novac i bankarstvo“, prof. dr. Jovo Jednak, strana 40-42, gde dotični „objašnjava“ kako banke same stvaraju novac koji zajme, bez ikakvog upozorenja da time smeju da se bave samo državne banke čija dobit odlazi u budžet, a ni pod razno privatnici (banke, firme ili pojedinci svejedno) www.vps.ns.ac.yu/nastavnici/Materijal/mat310.ppt
3) Udžbenik „Finansije“ iz 1996. u izdanju Financing Centra, na 2. godini fakulteta u Subotici, glavni i odgovorni urednik prof. dr. Vojin Bjelica, inače i sam bankar, gde se na strani 62, u podnaslovu „Stvaranje i poništavanje novca“ doslovce kaže: „Kreditna aktivnost banaka omogućuje da banka stvara novac na taj način što monetizuje svoju aktivu. Najčešći i najtipičniji slučaj kreiranja novca je kada banka odobrava kredit nekom od svojih komintenata.“ I još dodaje: „Sa gledišta funkcije kreiranja novca, nije bitno da li se kredit odobrava u knjigama ili u gotovom“. (Ma jeste profesore, samo ste zaboravili jednu “sitnicu” – da to smeju da rade samo državne banke čija dobit se sliva u budžet kao javni prihod, jer u suprotnom, demokratija i sloboda u društvu su samo farsa.)
4) Za poznavaoce engleskog jezika obavezna literatura je “Web of Debt” - http://www.webofdebt.com/
5) Kao i “The Lost Science of Money”, Stephen A. Zarlenge http://www.monetary.org/lostscienceofmoney.html
СРБИЈИ ЈЕ ПОТРЕБАН МОНЕТАРНИ СУВЕРЕНИТЕТ, А НЕ ЈОШ ЈЕДАН ПИОН
На питање зашто Србија не може да добије своју државну развојну банку, које су му недавно упутили домаћи привредници, одлазећи гувернер Радован Јелашић мртав-хладан одговара:
"Ако је неко спреман да положи депозит на штедњу са каматом од нула одсто онда је могуће да постоји банка која ће нудити кредите са интересом од два до три процента.
Сви би хтели да новац ороче по камати већој од девет, а да зајам не плате по већој од седам. У тој рачуници нешто не штима."
Ово је наравно подмукла лаж и верзија за неуку јавност (чак и ону "стручну") навиклу да слепо верује „ауторитетима“,, али у реалности ствари стоје сасвим другачије. Ево шта о креирању новца у уџбенику „Финансије“, поднаслов „Стварање и поништавање новца“, каже његов колега Војин Бјелица, банкар и професор на економском факултету, бивши председник Савета НБС:
"Кредитна активност банака омогућава да банка ствара новац на тај начин што монетизује своју активу. Најчешћи и најтипичнији случај креирања новца је када банка одобрава кредит неком од својих коминтената." И још додаје: "Са гледишта функције креирања новца, није битно да ли се кредит одобрава у књигама или у готовом!"
Дакле, пословне банке саме стварају новац и то књишки или безготовински. Не треба им никаква штедња! Ово их чини емисионим установама на исти начин као што су то централне банке, с том разликом што емитују другачију врсту новца. Да ли се такав новац пушта у оптицај безусловно (debt-free) или као кредит је друго питање. Наравно да је приватним "банкарима" у интересу да штанцују искључиво кредите, јер се камате сливају у њихове џепове, а друштво постаје зависно од комерцијалних банака.
Ако знамо да банке рутински креирају новац из ничега на текућим и другим пролазним рачунима уз нулте трошкове, јасно је да камате на такве кредите немају никакве везе са висином каматних стопа на штедне улоге и да се овакве грубе обмане јавности користе као параван за невидљиву контролу друштва уз стицање астрономских профита буквално низашта. Зашто банке онда примају новац на штедњу? Пре свега зато што морају, јер би људи у супротном почели да постављају незгодна питања у вези порекла њихових кредита.
Прикупљање штедње и касније одобравање зајмова по већој цени је за приватне банкаре дуго био главни извор зараде, све док нису открили начин да се у тајности баве и емисијом новца (кредита) из ничега. Додатни мотив је што на тај начин долазе до готовине коју не могу саме да стварају и која их, барем у Србији, обично кошта јефтиније него да су је зајмили од централне банке због високе референтне каматне стопе. Прикупљањем штедње имају потребан алиби пред лаицима и економистима испраног мозга, а трошкове у виду плаћања камате покривају обављајући неутралне банкарске послове попут платног промета, мењачких послова итд, као и онај део активних који се односи на новац који заиста и поседују прикупљањем депозита.
Све преко тога је чист екстра профит, злоупотреба и предност какву други привредни субјекти могу само да сањају – да не раде ништа, а присвајају попут пијавица новац и туђе створене вредности тако што свој обртни капитал креирају из ничега!
И не само то, већ на најдиректнији начин утичу на привредне токове и животни стандард грађана Србије, јер они одређују ко може и под којим условима добити кредите, да ли их уопште може добити, за које сврхе итд, а ако из било којих разлога престану са експанзијом кредита, привреда пуца по свим шавовима, јер дугови са припадајућим каматама и даље висе као мач над главом, а нових кредита за њихово сервисирање више нема.
У таквој ситуацији дужници су остављени на милост и немилост изложени свакојаким уценама, тужбама, опасношћу да им заплене имовину, предузећа одлазе у стечај, радници се масовно отпуштају, док им властодршци преко медија сервирају причу како је проблем у њима, како је привреда неконкурентна, како треба смањити јавну потрошњу, приватизовати сва предузећа, чак и она од стратешког значаја, свакакве изговоре ће смислити, само неће народу рећи истину о новцу и банкама.
Без обзира на висину каматне стопе, која у случају свеже емитованог новца, тј. кредита из ничега никако не би смела бити висока, Јелашић прећуткује да би се у случају државних развојних банака камате сливале у републички буџет за потребе грађана ове земље, уместо у џепове страних приватних „банкара“, чиме затварамо круг и креирамо један стабилан извор за финансирање јавне потрошње. На овај начин новац се враћа у промет (што данас није случај) и то широком кругу корисника неоптерећен било каквим каматама и дуговањима, што повећава куповну моћ становништва и благотворно делује на домаћу привреду. Буџетски дефицит и неликвидност постају прошлост, као и актуелни "кредити за ликвидност" који су сами по себи тешка небулоза и нуспродукт узурпираног монетарног система. Пошто приватне банке дефакто контролишу српски банкарски систем и врше емисију динара мимо знања јавности и противно свим законима, Јелашић као њихов чиновник и саучесник само говори јавности оно што се од њега очекује, ни мање ни више. Нема сумње да ће се на исти начин понашати и његов наследник, ако му је стало до каријере, новца, титула, лажних звања и признања. Српски народ и држава су ту само колатерална штета.
Као да све то није било довољно, дан касније у медијима је осванула вест где овај несуђени глумац наставља да засипа српску јавност новим бисерима као део унапред смишљене, режиране представе. Овај пут уследила је феноменална изјава да „стране банке нису износиле профит из Србије“, (таман посла, сви знамо да су овде из хуманитарних разлога) уз образложење да су оне не само задржале, већ и повећале своју „изложеност“ према Србији на основу тзв. бечке иницијативе и договора из марта прошле године.
Ова тврдња је потпуно бесмислена и представља наставак бесомучног лагања јавности, пошто те банке нису реинвестирале своје профите како бивши гувернер сугерише, већ су нове кредите једноставно креирале из ничега, што им отвара простор да своју зараду несметано трансферишу у иностранство. Ни ту није крај обманама, јер ако у прилогу погледате кретање ликвидне динарске масе (М1 новчани агрегат), коју поред готовине чини и тзв. књишки или безготовински новац и то у далеко већем износу од око 144 милијарде динара према последњим подацима за фебруар месец (НБС користи назив трансферабилни депозити, „да се Власи не досете“), видећете да нема говора о одржању кредита на истом нивоу, а камоли о њиховом повећању, јер је динарска маса скоро сво време испод репера званог децембар 2008. након чега је и уследио стрмоглав пад кредитне активности, да би после час расла, час опадала, али није премашила поменути ниво све до децембра 2009. када је поред веће емисије банкарског новца, емитована и значајна количина новчаница. Међутим, већ у јануару и фебруару, опет је нестала велика количина динара из оптицаја, тачније преко 20 милијарди динара.
Због чега долази до оваквог повлачења новца? Чак и без интервенција монетарних власти или куповине девиза за отплату иностраних дугова, до повлачења динара из оптицаја долази услед једноставне, али у јавности слабо познате чињенице да је готово целокупна динарска маса емитована као главница разноразних кредита (најчешће безготовинских, дакле из ваздуха), што значи да су укупни дугови увек већи од распложиве количине новца у оптицају управо за износ камате и да је сав тај новац само привремено у оптицају јер мора се вратити његовим емитерима, тако да по логици ствари новац временом нестаје из оптицаја сваком отплатом рате, као да га никада није ни било. Остаје само камата лажним банкарима чије плаћање ствара додатни притисак и неликвидност у систему и тако све више отежава враћање преосталих дугова, уколико нема сталне експанзије кредита. Пошто је у данашњем узурпираном новчаном систему ток новца прекинут и контролисан на самом свом извору од стране шачице превараната (приватника), а не друштва коме новац као јавно добро припада и треба да служи, држава постаје вештачки зависна од сталног дотока њихових из ничега створених кредита.
Већ сам поменуо и није згорег поновити да је емисија књишког, тј. банкарског новца потпуно незаконита и у случају приватних банака крајње неморална и дугорочно погубна за друштво. Не само што се закони из ове области крше или игноришу, они су и писани да би се у тајности могли несметано заобилазити. Ово је постигнуто једноставним прећуткивањем постојања треће врсте новца у форми текућих и других пролазних рачуна. Другим речима, штампање новца насупрот увреженом веровању је тек споредни и често маргиналан начин емисије новца. Ипак, и поред овако доминантног положаја у динарској маси и самим тим огромног значаја у робно-новчаном промету што се може проверити увидом у новчане агрегате, многе ће шокирати чињеница да ни један Закон не помиње, нити признаје његово постојање?!
Наиме, у члану 53. Закона о НБС, став 2 пише: "Народна банка Србије има искључиво право издавања новчаница и кованог новца у Републици Србији."
Дакле, нигде се не помиње безготовински (књишки или банкарски) новац који доминира у ликвидној динарској маси. Предлагач закона је тако сакрио од народних посланика и српске јавности постојање треће врсте новца, чијим емитовањем се бави неко други. Ово је додатно замаскирано у Закону о банкама, члан 4. где су јавност и посланици доведени у заблуду непотпуним навођењем послова које банка обавља:
1) депозитне послове (примање и полагање депозита); 2) кредитне послове (давање и узимање кредита); 3) девизне, девизно-валутне и мењачке послови; 4) послове платног промета; 5) издавање платних картица; 6) послове с хартијама од вредности (издавање хартија од вредности, послови кастоди банке и др); 7) брокерско-дилерске послове; 8) издавање гаранција, авала и других облика јемства (гаранцијски посао) 9) куповину, продају и наплату потраживања (факторинг, форфетинг и др); 10) послове заступања у осигурању; 11) послове за које је овлашћена законом (да креира новац свакако није, прим. аут.)
Креирање свежег новца (кредита) из ничега, као најважнији посао и дефакто извор моћи и богатства за приватне банкаре је изостављен, наравно "случајно и грешком". Читалац закона који је несвестан постојања безготовинског новца упада у замку да поверује како су прикупљени депозити основ за давање кредита, што наравно није истина, али је јавност доведена у заблуду да тако верује.
Трећа у низу обмана јесте тврдња да је НБС независна (сем од домаћих установа и институција друштва, што је ван памети), иако се притом "господа" из НБС уопште не либе да на свом сајту објаве како већ увелико раде на примени тзв. базелских стандарда и прописа о „адекватности капитала" којима се на најдиректнији начин ограничава кредитна активност банака, што у условима свеопште задужености значи само једно – неподношљиве дугове и деструкцију економије. Ове прописе иначе доноси БИС (Bank for International Settlement) са седиштем у Швајцарској (Базел), која је приватна банка, има чак и своју приватну гарду и над којом ни једна Влада у свету нема ингеренцију. О каквој се "независности и државности" ту онда ради? И да ли је ова врста подобности, послушништва и „услугe“ српском друштву урачуната у гувернерску плату од 4000€ или су за то предвиђени посебни бонуси?
У сваком случају, све ово се одвија под покровитељством установе зване „Народна банка“ која је народна само у називу и чији главни задатак је да пружа логистичку и медијску подршку лажним банкарима и узурпаторима који су од државе преотели њено суверено право и обавезу – да емитује сопствену валуту у било којој форми, јер је то темељна претпоставка економског просперитета и истинске слободе у једном друштву. Гувернер је у целој причи само протоколарна личност, ПР менаџер са задатком да замајава народ и извршава туђе налоге, док све конце заправо вуку стране приватне банке као главни емитери и креатори динарске масе. Зато је оставка гувернера и долазак новог човека на ту функцију само козметичка промена и прилика да се оперу руке, а сва кривица за стање у економији пребаци на неодговорну и корумпирану Владу. За носиоце монетарне власти и скривене господаре ово је свакако пожељан исход, јер док њихови штићеници и даље несметано дивљају по Србији кривотворећи кредите, гладан народ ће имати чиме да се забавља и кога да криви. Избори долазе и пролазе, странке се мењају, али без монетарног суверенитета и државних развојних банака, све је то само још једна луткарска представа.
Корисни линкови:
http://www.politika.rs/rubrike/Ekonomija/Jelashic-otvorio-dushu-pred-kriticharima.lt.html
http://www.smedia.rs/biznis/detalji.php?id=11240
http://www.nbs.rs/export/internet/latinica/80/80_2/novcani_agregati_2009.pdf
http://www.nbs.rs/export/internet/latinica/80/80_2/novcani_agregati_2010.pdf
http://www.webofdebt.com/articles/big_brother_basel.php
http://www.webofdebt.com/articles/basel.php
http://www.nbs.rs/internet/latinica/55/55_2/index.html
......................................................
Čovek po imenu Larry Hannigan je napisao ovu priču još 1971. kao poklon australijskom narodu, kako bi im objasnio neodrživost i nemoralnost postojećeg bankarskog sistema i da će pre ili kasnije doći do sukoba između naroda sa jedne i privatnih “bankara” sa druge strane.
HOĆU CELU PLANETU PLUS 5%
Fabijan je uzbuđeno uvežbavao svoj govor kojeg je trebao sutradan da održi pred masom ljudi. Bio je uveren da će se oni okupiti. Uvek je želeo ugled i moć, a sada su se njegovi snovi počeli ostvarivati. On je bio zanatlija, izrađivao je nakit i razne ukrase od srebra i zlata. Međutim, nije bio zadovoljan time da radi samo da bi preživljavao, on je bio u potrazi za uzbuđenjima i izazovima.
Ljudi su generacijama koristili sistem robne razmene. Čovek je izdržavao svoju porodicu obezbeđujući sve što joj je potrebno ili bi se specijalizovao u određenoj struci. Kada bi proizveo neki višak, on bi ga razmenjivao s viškovima koje su proizveli drugi. Pijačni dan je bio uvek bučan i prašnjav, ali ljudi su se ipak radovali žagoru i pogađanjima, a posebno druženju. Bilo je to mesto puno sreće i zadovoljstva, ali sada je već bilo previše ljudi i previše svađe. Nije više bilo vremena za razgovor – tako se i pojavila potreba za nekim boljim sistemom.
Ljudi su uglavnom bili srećni i uživali su u plodovima svoga rada. U svakoj društvenoj zajednici bila je formirana jedna jednostavna Vlada s ciljem zaštite individualnih sloboda i prava, kao i osiguranja da se niko ne prisiljava da čini nešto protiv svoje vlastite volje. To je bila jedna i jedina svrha Vlade, dok je svakog namesnika (ministra) dobrovoljno podržavala lokalna zajednica koja ga je izabrala.
Međutim, pijačni dan je bio jedini problem kojeg nisu mogli rešiti. Vredi li jedan nož dve korpe kukuruza ili ne? Vredi li krava više od kola...itd. Nikome nije padao na pamet neki bolji sistem trgovine. Tada je Fabijan proglasio: "Imam rešenje za ove probleme i pozivam sve na sutrašnji javni skup."
Sledećeg dana došlo je do velikog okupljanja ljudi na gradskom trgu i Fabijan je tamo objasnio sve o jednom novom sistemu kojeg je nazvao "novac". Zvučalo je dobro. "Kako ćemo započeti?" - pitali su ljudi. "Zlato od kojeg sam izrađivao ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne rđa, a dugo traje. Napraviću novčiće od zlata, a svaki novčić nazvaćemo dolar." Objasnio je sve prednosti tog sistema i kako će 'novac' biti sredstvo za razmenu - mnogo bolje od robne razmene.
Međutim, jedan od namesnika je izrazio sumnju: "Neki ljudi bi mogli iskopati zlato i napraviti svoj vlastiti novac, a to bi bilo vrlo nepravedno". Na to je Fabijan spremno uzvratio: "Samo one kovanice koje će biti odobrene od vlasti moći će se koristiti, a one će imati na sebi utisnut poseban žig." Ovo se učinilo razumnim i predloženo je da svi dobiju podjednak iznos. "Ali ja zaslužujem više, svi koriste moje sveće," oglasio se svećar. "Ne," uskočio je stočar, "Bez hrane nema života", mi stočari trebamo dobiti najviše." I tako je došlo do svađe.
Fabijan ih je pustio da se svađaju neko vreme, a onda je rekao: "Budući da se ne možete složiti, predlažem da svako uzme od mene onoliki iznos koliki god želi. Neće biti ograničenja, osim vaše sposobnosti da mi vratite dug. Što više uzmete, više ćete morati otplatiti u roku od godinu dana. "A šta ćeš ti dobiti?", zapitali su ga ljudi.
"S obzirom da ja pružam usluge tj. snabdevam vas novcem, naravno da zaslužujem i platu za taj moj posao. Recimo da za svakih 100 novčića koje podignete, vratite 105 za svaku godinu duga. Tih 5 kovanica će biti moja naknada koju ćemo zvati 'kamatom'. Ovo se činilo kao jedino rešenje, a pored toga, 5% je zvučalo kao mala naknada. "Dođite sledećeg petka, pa ćemo početi."
Fabijan nije gubio vreme. Izrađivao je kovanice danonoćno i krajem sedmice već je bio spreman. Ljudi su se okupili ispred njegove radnje i nakon što su guverneri pregledali i odobrili kovanice, počeo je taj novi sistem. Neki su pozajmili samo malo i otišli da ga odmah isprobaju. Novac ih je oduševio, te su odmah počeli sve vrednovati u zlatnicima ili dolarima. Vrednost svake stvari bila je nazvana 'cenom', a cena je zavisila od količine rada uloženog u njenu proizvodnju. Ukoliko je nešto iziskivalo dosta rada, cena je bila velika, a ukoliko je iziskivalo malo truda, cena je bila prilično niska.
U jednom gradu živeo je čovek po imenu Alan, koji je tamo bio jedini časovničar. Cene njegovih satova bile su veoma visoke, jer su mušterije bile voljne dobro platiti kako bi mogli imati jedan od njegovih satova. Tada je drugi čovek počeo izrađivati satove i ponudio ih po nižoj ceni kako bi ih lakše prodao. Alan je bio prisiljen sniziti svoje cene i proizvoditi još kvalitetnije satove. To je bila prva izvorna slobodna konkurencija.
Isto se desilo s graditeljima, prevoznicima, računovođama - u stvari sa svakom branšom. Mušterije su uvek birale ono što su smatrale da je najbolja pogodba - imali su slobodu izbora. Nije bilo veštačkih zaštita poput licenci i tarifa koje bi sprečavale druge ljude da ulaze u poslovne odnose. Standard života se poboljšao, i nije prošlo dugo a ljudi su se pitali kako su pre uopšte mogli bez novca.
Krajem godine Fabijan je napustio svoju radnju i posetio je sve ljude koji su mu dugovali novac. Neki su imali više nego što su pozajmili od njega, a neki manje, s obzirom da je količina izdatog novca bila ograničena. Oni koji su imali više nego što su uzeli, platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak trebali pozajmiti ponovo, kako bi nastavili. Drugi su otkrili po prvi put u životu da su dužni. Pre nego što bi im pozajmio još novca, Fabijan bi im stavio hipoteku na neki deo imovine. Većini ljudi je onih 5% bilo teško za pronaći.
Niko nije shvatio da kao jedna celina, zemlja nikad neće moći da se otarasi duga sve dok se sav novac ne otplati, pa čak ni tada, zbog onog dodatka od 5 na svakih 100, koji uopšte nikada nije ni bio pozajmljen. Niko osim Fabijana nije mogao videti da je nemoguće platiti kamatu s obzirom da taj novac nije ni bio izdat, dakle nekome je morao nedostajati.
Istina je da je Fabijan potrošio nešto novca, ali on nije nikako mogao potrošiti 5% od čitave ekonomije na samog sebe. Ljudi je bilo na hiljade, a Fabijan je bio samo jedan. Uz to je još uvek bio bogati zlatar koji je zarađivao za jedan udoban život. Iza svoje trgovine Fabijan je imao jedan trezor i ljudima se činilo pogodnim da ostave nešto od svojih zlatnika na čuvanje. On je zaračunavao jednu malu naknadu za tu uslugu koja je zavisila od iznosa i vremenskog perioda na kojeg je novac bio deponovan. Vlasnicima je davao potvrde za njihove uložene iznose.
Kad je neko otišao u kupovinu, nije nosio sa sobom hrpu zlatnog novca namenjenog trgovcu, nego samo potvrdu s vrednošću dobara koje je želeo kupiti. Trgovci bi priznavali te potvrde kao valjane, te su ih prihvatali imajući na umu da ih mogu uvek odneti kod Fabijana i tamo podići odgovarajući iznos novca. Potvrde su se počele širiti iz ruke u ruku umesto da se to radi sa zlatom. Ljudi su imali veliko poverenje u te potvrde – smatrali su ih isto vrednima kao i novac.
Nedugo zatim, Fabijan je primetio kako ljudi neobično retko podižu svoje zlatne kovanice.
Tako je pomislio: "Eto, imam toliko tog zlata, a još uvek sam zanatlija koji teško radi. To nije u redu. Postoje stotine ljudi koji bi bili srećni da mi plate kamatu za korišćenje ovog zlata koje ovde leži i kojeg malo ko uopšte podiže. Istina, to zlato nije moje, ali se ono nalazi kod mene - a to je ono što je bitno. Uopšte ne trebam ni kovati nove novčiće, kad mogu koristiti ove koji su položeni u mom trezoru." Isprva je bio vrlo oprezan, pozajmljujući samo par kovanica na neko vreme, uz veliku garanciju da se oni vrate. No postepeno je postajao sve odvažniji pozajmljujući veće i veće iznose.
Jednog dana od njega je bio zatražen veliki iznos kovanica. Fabijan je predložio: “Umesto da nosite sav taj novac sa sobom, mogu vam izdati jednu ili više potvrda na vaše ime za sumu novca kojeg tražite”. Klijent se složio i Fabijan mu je izdao potvrde. Tako je on dobio kredit, a i zlato je još ostalo u njegovom trezoru. Pošto je klijent otišao, Fabijan se zadovoljno smejao. Mogao je zadržati svoj kolač, čak i ako ga pojede. Mogao je pozajmljivati zlato, a istovremeno ga i dalje držati u svom trezoru.
Prijatelji, stranci, pa čak i neprijatelji trebali su finansijska sredstva kako bi održavali svoje poslovanje i sve dok su imali neku vrstu pokrića/zaloge, mogli su pozajmljivati koliko god bi im trebalo. Jednostavnim izdavanjem potvrda Fabijan je mogao 'pozajmljivati' novac drugima u vrednosti nekoliko puta većoj od vrednosti zlata koje nije bilo njegovo, ali se nalazilo u njegovoj riznici. Sve je bilo bezbedno, a problemi bi nastali samo u slučaju da se stvarni vlasnici pojave i zatraže svoje zlato ili kod gubitka poverenja ljudi.
On je uredno čuvao knjigu koja mu je pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao pozajmljivanja novca pokazao se veoma unosnim. Njegov položaj u društvu je rastao onoliko koliko i njegovo bogatstvo. Postao je značajan čovek kojeg se moralo poštovati. Kad se o finansijama radilo, njegova reč se uzimala kao svetinja.
Fabijanova delatnost pobudila je znatiželju zlatara iz drugih gradova. Tako su se oni okupili jednog dana i posetili ga. On im je rekao šta radi, ali im je posebno naglasio potrebu za tajnošću. Ako bi se njihov plan razotkrio, cela šema bi propala, pa su se tako dogovorili da stvore jedan tajni savez. Svi su se vratili u svoje gradove i počeli raditi onako kako ih je Fabijan podučio.
Ljudi su sada prihvatali potvrde vrednima poput samog zlata, a mnoge potvrde su takođe bile deponovane na čuvanje u riznicama, isto kao i zlatne kovanice. Kad bi jedna stranka htela platiti drugoj za određenu robu, jednostavno bi napisala kratko obaveštenje Fabijanu da prenese novac sa njegovog računa na drugu stranku. Fabijanu je trebalo samo par minuta da prebaci cifru.
Ovaj novi finansijski sistem postao je vrlo popularan, a te potvrde su nazvane - 'čekovi'.
Jedne noći u kasne sate, zlatari su održali još jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi plan. Narednog dana sazvali su sastanak s namesnicima i Fabijan započe ovako: "Potvrde koje mi izdajemo su postale vrlo popularne. Bez sumnje, većina vas namesnika ih koristite takođe, jer ih smatrate vrlo praktičnim." Namesnici su potvrdili klimanjem glave pitajući se u čemu je problem. "Dakle," nastavio je, "neke potvrde su krivotvorili falsifikatori. To se mora zaustaviti."
Ministri su se uplašili. "Šta možemo učiniti?" pitali su Fabijana, koji im je na to odgovorio:
"Moj predlog je da bi vlasti trebale štampati potvrde na poseban papir vrlo složenog dizajna, te da svaka novčanica bude potpisana lično od strane glavnog guvernera. Mi, zlatari ćemo sa zadovoljstvom platiti troškove štampanja, jer će nam to uštedeti mnogo vremena koje koristimo pišući potvrde. Namesnici su zaključili kako je njihov posao da štite ljude od falsifikatora i složili se s tim da štampaju novčanice.
"Nadalje", dodao je Fabijan, "Neki ljudi su se obogatili kovanjem vlastitog zlatnog novca. Predlažem da donesete zakon da svako ko nađe zlatno grumenje bude obavezan predati ga. Naravno, oni će za to biti nagrađeni potvrdama i kovanicama." Zamisao je dobro zvučala i bez puno razmišljanja odštampan je velik broj 'novčanica'. Svaka je imala na sebi napisanu vrednost - $1, $2, $5, $10 itd. Zlatari su platili male troškove štampanja.
Novčanice su bile mnogo prikladnije za nositi i uskoro su postale naširoko prihvaćene. Uprkos svojoj popularnosti, ove nove novčanice i kovanice su korištene tek za 10% transakcija. Statistika je pokazivala da je čekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.
Tako je započeo sledeći deo plana. Do sada, ljudi su plaćali Fabijanu da čuva njihov novac. Kako bi privukao više novca na polaganje u svoje trezore, Fabijan je ponudio da plaća 3% kamate na njihov novac. Većina ljudi je verovala kako im on pozajmljuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%. Na kraju krajeva, ljudi su smatrali kako je puno bolje dobivati 3%, umesto da plaćaju za čuvanje njihovog novca.
Količina ušteđevina je rasla u Fabijanovoj riznici tako da je on sada s tim dodatnim parama mogao drugima pozajmljivati $200, $300, $400 a ponekad i do $900 za svakih $100 u novčanicama i kovanicama koje su kod njega bile deponovane. Morao je biti oprezan da ne prekorači srazmeru od devet na prema 1 jer je jedna od devet osoba zahtevala novčanice i kovanice za upotrebu.
Kada ne bi bilo dovoljno novca na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjičavi, posebno zato što su im štedne knjižice pokazivale koliko novca su poverili na čuvanje. U svakom slučaju, na 900 dolara u knjiškim ciframa koje je Fabijan pozajmljivao pišući sam čekove, on je mogao tražiti do 45 dolara u kamatama, dakle 5% na 900 dolara. Kada bi zajam plus kamata bili isplaćeni - dakle 945 dolara, 900 dolara je bivalo otpisano s liste dugova, dok je Fabijan zadržavao 45 dolara kamate. On je bio prilično voljan platiti 3 dolara kamate na izvornih 100 dolara koji nikad nisu ni izašli iz njegovog trezora. Ovo bi značilo da je za svakih 100 dolara koji su bili kod njega deponovani, bilo moguće izvući 42% profita, dok je većina ljudi mislila kako on uzima samo 2%. Ostali zlatari su takođe radili istu stvar.
Stvarali su novac iz ničega potezom olovke, a pored toga su još zaračunavali i kamate.
Oni istina nisu kovali novac, Vlada je u stvari štampala novčanice i kovanice i davala ih zlatarima da ih ovi distribuiraju. Fabijanov jedini trošak je bila jedna mala svota koju je izdvajao za štampanje novca. Međutim, oni su ipak stvarali kreditni novac ni iz čega u svojim knjigama, a naplaćivali su kamatu za njega. Većina ljudi je verovala da je Vlada ta koja upravlja zalihama novca. Takođe su verovali kako im Fabijan pozajmljuje novac koji su drugi poverili, mada je bilo čudno kako to da se ničiji depozit nije smanjivao. Da su svi pokušali podići svoj novac odjednom, prevara bi bila otkrivena.
Jednog dana, Fabijana je posetio jedan mudar čovek. "Ova kamata nije u redu. Za svakih $100 koje izdaješ, zahtevaš $105 za uzvrat, a onih $5 kamate ne može biti plaćeno, jer taj novac ni ne postoji.
Farmeri proizvode hranu, industrija razna dobra itd. a ti samo proizvodiš novac. Pretpostavimo da u celoj u zemlji postoje samo dva proizvođača, a da su svi drugi ljudi zaposleni kod njih. Ako oni onda pozajme po $100 svaki i plate $90 kao zarade radnika, a za sebe ostave $10 profita (kao njihovu platu), to znači da je ukupna kupovna moć $90+$10 x 2, dakle $200. Međutim, da bi isplatili tebe, oni bi morali prodavati njihove proizvode po $210. Ako jedan od njih uspe prodati sve svoje proizvode za $105, drugi čovek se može nadati da dobije samo $95. Takođe, deo čovekovih dobara ne može ni biti prodan, jer više nije preostalo novca kojim bi se kupili.
On ti još uvek duguje $10 koje ti može otplatiti jedino pozajmljujući više. Taj je sistem nemoguć. Sigurno, trebao bi izdavati $105, dakle $100 privrednicima, a $5 samom sebi, koje ćeš moći da trošiš. Tada bi 105 dolara bilo u opticaju i dug bi mogao biti otplaćen."
Fabijan ga je mirno saslušao i na kraju je rekao: "Finansijska ekonomija je jedna komplikovana stvar, mladiću. Za takve su stvari potrebne godine proučavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima, a ti se brini o svojim. Moraš biti efikasniji, produktivniji, ekonomičniji i postaćeš bolji poslovni čovek. Ja sam uvek voljan da pomognem kad se o tim stvarima radi." Čovek je otišao neuveren. Bilo je nešto pogrešno u Fabijanovoj delatnosti i on je osećao da je Fabijan vešto izbegao da odgovori na njegova pitanja.
Ipak, većina ljudi je poštovala Fabijanovu reč - "On je stručnjak , a ostali sigurno nisu u pravu. Pogledajmo samo kako nam se zemlja razvila, kako nam se proizvodnja poboljšala - zasigurno napredujemo."
Kako bi pokrili kamatu na novac kojeg su pozajmili, trgovci su bili prisiljeni povećati svoje cene. Radnici su se žalili kako su im plate previše male. Poslodavci su odbijali davati veće plate tvrdeći kako bi u suprotnom bili upropašteni. Farmeri nisu mogli dobiti pristojnu cenu za svoje proizvode. Domaćice su se žalile kako hrana postaje sve skuplja.
I na kraju, neki ljudi su stupili u štrajk, što je do tada bila nepoznata pojava. Drugi su toliko osiromašili da im ni prijatelji i rodbina nisu mogli pomoći. Većina njih je zaboravila na istinsko bogatstvo - plodna tla, velike šume, minerale i stoku. Mogli su misliti samo na novac za kojeg im se činilo da ga nikad nema dovoljno. Međutim, oni nikada nisu dovodili u pitanje sam - sistem. Verovali su da je njihova vlada ta koja upravlja tim sistemom.
Nekolicina je povukla svoj novac i oformila 'pozajmljivačnice' ili 'financijske' kompanije. Tako su mogli dobiti 6% ili više, što je bilo bolje od Fabijanovih 3%, ali mogli su pozajmiti samo novac kojeg su posedovali - nisu imali tu čudnu moć da stvaraju novac iz ničega, pišući brojke u knjige.
Ove kompanije su pomalo zabrinjavale Fabijana i njegove prijatelje, pa su oni brzo napravili nekoliko svojih kompanija. Uglavnom su kupovali druge, pre nego što su one uopšte počele s radom. Za tili čas, sve financijske kompanije su prešle u njihovo vlasništvo ili su bile pod njihovom kontrolom.
Ekonomska situacija postajala je sve gora. Radnici su bili uvereni da njihovi šefovi zarađuju prevelik profit. Šefovi su pak govorili kako su im radnici lenji i kako ne ispunjavaju pošteno svoje radne obaveze. Svi su prebacivali krivicu na druge. Namesnici nisu znali kako da reše taj problem, a goruće pitanje je bilo - kako pomoći onima koji su bili pogođeni siromaštvom?!
Tako se počelo s programom socijalne pomoći, a doneseni su i zakoni koji nalažu ljudima da im obezbeđuju određeni doprinos. Ovo je razljutilo mnoge ljude koji su verovali u staromodnu ideju kako je pomoć susedu jedan čin dobre volje: "Ovi zakoni nisu ništa drugo do jedna ozakonjena krađa. Uzeti nešto od osobe protiv njene volje ne razlikuje se od krađe, bez obzira na to kakva je pozadina tih mera."
Međutim, svi su se osetili bespomoćnima, a zaplašivali su ih i zatvorskim kaznama ukoliko bi odbili platiti. Ove dobrotvorne šeme donele su određena poboljšanja, ali problem se brzo vraćao, te je trebalo više novca. Cena ovih programa je stalno rasla, baš kao i veličina vladajućih struktura.
Većina namesnika bili su iskreni ljudi koji su davali sve od sebe. Nije im se sviđala ideja da traže sve više i više novca od svog naroda, i na kraju nisu imali drugog izbora nego početi posuđivati novac od Fabijana i njegovih prijatelja. Nisu imali pojma kako će taj novac moći vraćati. Roditelji više nisu mogli priuštiti sebi da plaćaju učitelje za svoju decu. Nisu mogli plaćati lekare. A prevoznici su ostajali bez posla.
Vlast je bila prisiljena preuzimati ove delatnosti, jednu po jednu na sebe. Učitelji, lekari i mnogi drugi postali su državne sluge, tj. službenici. Malo njih je bilo zadovoljno svojim poslom. Dobili su primerene plate, ali su izgubili svoj identitet. Postali su sićušni kotači u jednoj ogromnoj mašini.
Nije bilo mesta za ličnu inicijativu, a ni neko lično zalaganje se nije priznavalo, plata im je bila ograničena, a napredovalo se samo u slučaju penzionisanja ili smrti njihovih pretpostavljenih.
U očaju, neki članovi Vlade su potražili Fabijanov savet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a ličio je i na nekoga ko se razume u pitanja novca. On je saslušao njihove probleme i na kraju im je odgovorio: "Mnogi ljudi nisu u stanju sami rešavati svoje probleme, pa trebaju nekog ko će ih rešavati umesto njih. Sigurno se slažete s tim da većina ljudi ima pravo da bude srećna i osigurana neophodnim potrepštinama za život. Uostalom, jedna od naših velikih izreka i kaže: 'Svi su ljudi jednaki', zar ne?
Jedini način da se stvari usklade bio bi da se uzme višak bogatstva od bogatih i da se on ustupi siromašnima. Uvedite poreski sistem. Što više čovek ima, više će morati da plati. Sakupljajte poreze od svake osobe zavisno od njene radne sposobnosti i dajte svakome prema njegovoj potrebi. Škole i bolnice bi trebale biti besplatne za sve one koji ne mogu sebi priuštiti da ih plate."
Fabijan im je ponudio dugačak govor ukrašen visokim i plemenitim idealima, a na kraju je završio sa: "Oh, uzgred rečeno, nemojte zaboraviti da mi dugujete novac. Pozajmljujete ga već neko vreme. Najviše što mogu učiniti da pomognem je da mi platite samo kamate. Opraštam vam glavnicu, platite samo kamate." Otišli su bez neke dublje analize Fabijanove filozofije. Uveli su porez na dobit - što više zaradiš, veća ti je porezna stopa. Nikome se ovo nije sviđalo, ali su plaćali ili odlazili u zatvor.
Trgovci su još jednom bili prisiljeni povećati cene, nadničari su tražili veće nadnice što je nateralo mnoge poslodavce da zamenjuju ljude mašinama. Ovo je prouzrokovalo dodatnu nezaposlenost i prisililo Vladu da uvede još više programa za socijalnu pomoć. Uvedene su tarife i ostala sredstva zaštite kako bi se očuvale neke industrijske branše, ako ništa, onda bar zato što su obezbeđivale zaposlenje većem broju ljudi. Neki su se pitali da li je svrha proizvodnje - proizvodnja dobara ili proizvodnja radnih mesta!?
Kako su se stvari pogoršavale, isproban je čitav jedan niz raznoraznih mera poput kontrole plata, kontrole cena i kontrole svega i svačega. Vlada je nastojala skupiti što više novca kroz poreze na prodaju, poreze na platu itd. Neko je primetio da izmedu farmerovog žita, pa do vekne hleba na domaćinovoj trpezi, stoji 50 poreza.
Javljali su se 'stručnjaci' i neki su bili izabrani u Vladu, ali nakon svakog godišnjeg sastanka vraćali su se ne postigavši ništa osim vesti da će porezi biti preraspodeljeni, međutim, u globalu oni su uvek rasli. Fabijan je zahtevao svoje pare, a sve veće i veće svote poreznog novca su bile potrebne kako bi se on isplatio. Tad je došlo do stvaranja čitavog spektra stranačkih politika - ljudi su se počeli svađati koja grupa političara može najbolje rešiti probleme. Svađali su se oko ličnosti, ideologija, stranačkih programa, svega osim - istinskih problema.
U jednom gradu je kamatni dug premašio iznos poreza koji je bio prikupljen tokom poslednje godine dana. U celoj zemlji se suma neplaćenog kamatnog novca povećavala, a dodatna kamata se zaračunavala i na neplaćene kamate. Malo po malo, Fabijan i njegovi prijatelji postajali su vlasnici velikog dela stvarnog bogatstva zemlje. On je time dobio i veću mogućnost nadzora nad ljudima. Međutim, taj nadzor je još uvek bio nepotpun. Znali su da situacija neće biti sigurna dok svaka osoba ne bude stavljena pod kontrolu.
Većina onih ljudi koji su se protivili sistemu bili su ućutkivani financijskim pritiscima ili su trpeli javno izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i radio stanica, a on je pažljivo odabirao ljude koji će njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju za poboljšanjem sveta, ali nisu bili svesni da su iskorišćavani. Njihova rešenja su se uvek bavila posledicama problema, a nikad uzrokom.
Postojalo je nekoliko različitih novina - jedne za desno krilo, druge za levo. Jedne za radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se veruje sve dok se nisu doticale istinskog problema. Fabijanov plan se skoro približio svom potpunom ispunjenju. Cela zemlja mu je bila dužna. Kroz obrazovni sistem i medije, on je uspostavio nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli verovati samo ono što je on od njih tražio.
Kad čovek ima mnogo više novca nego što ga može potrošiti na svoje prohteve, šta mu onda uopšte preostaje što bi ga moglo uzbuditi? Za one s mentalitetom vladajuće klase, odgovor je moć - sirova moć nad drugim ljudskim bićima. Dok su u Vladi i medijima bili korišćeni idealisti, pravi rukovodioci koje je Fabijan tražio bili su oni s mentalitetom vladajuće klase.
Većina zlatara su postali takvima. Poznavali su osećaj velikog bogatstva, ali ih ono više nije uzbuđivalo. Tražili su izazov i uzbuđenje, a ostvarenje potpune vlasti i moći nad ljudskim masama predstavljalo je jednu krajnje izazovnu igru. Oni su verovali da su superiorni u odnosu na druge. "Naše je pravo i dužnost da vladamo. Ljudske mase ne znaju što je dobro za njih. One trebaju biti okupljene i organizovane. Vlast je naše pravo po rođenju."
U celoj zemlji Fabijan i njegovi prijatelji posedovali su mnogo banaka i kreditnih agencija. Istina, bile su privatne i odvojeno posedovane. Teoretski, one su predstavljale konkurenciju jedne drugima, ali u stvarnosti radile su vrlo čvrsto i zajednički. Nakon što su ubedili par namesnika, osnovali su jednu instituciju koju su nazvali 'Centar Novčanih Rezervi'. Nisu čak ni koristili svoj novac za to - stvorili su zajam od dela novca iz depozita drugih ljudi.
Ova institucija je spolja davala utisak regulisanja finansijskih poslova od strane Vlade, ali za divno čudo, ni jednom upravniku ili državnom službeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane član upravnog odbora.
Vlada više nije pozajmljivala direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novčanih Rezervi'. Garanciju koja se nudila Fabijanu u smislu da će pozajmljeni novac biti vraćen, predstavljao je procenjeni iznos poreza koji će se prikupiti od naroda sledeće godine. Sve to je bilo u skladu s Fabijanovom namerom da otkloni svaku sumnju da je on taj koji kontroliše finansije zemlje, stvarajući utisak da se tu radi o Vladinoj delatnosti. Međutim, on je iza kulisa i dalje sve kontrolisao.
Fabijan je imao toliku kontrolu nad Vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaša onako kako joj je on nalagao, pa se tako i hvalisao: "Dajte mi nadzor nad novcem neke nacije i neće me zanimati ko donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namesnika se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom nacije. Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvek bila zaračunavana na svaku pozajmicu. Sve više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo dugo, a Vlada više nije bila u stanju plaćati ni kamate, a kamoli glavnicu.
Pored svega toga, ipak je bilo onih ljudi koji su se još uvek pitali: "Novac je jedan sistem koji je stvoren od strane čoveka. Zasigurno se može napraviti takvim da mu služi, umesto da njime vlada?" Međutim, takvih je ljudi bilo malo, a njihovi glasovi su se utapali u jednoj pomahnitaloj trci za nepostojećim interesom ili kamatom.
Administracije i stranačke etikete su se stalno menjale, ali glavna politika se nastavljala, bez obzira na to koja je vlast imala prividnu moć. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bližio se svom ispunjenju. Narodna politika nije značila ništa, narod je oporezovan do krajnjih granica, tako da više nije mogao plaćati. Uslovi za Fabijanov poslednji potez su sazreli.
10% novčanih zaliha bilo je još uvek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo ukinuti na način koji neće pobuđivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su hteli, tako da su još uvek imali nešto kontrole nad svojim životima
Međutim, nije bilo uvek sigurno nositi sa sobom novčanice i kovanice. Čekovi nisu bili prihvaćani izvan lokalnih zajednica i stoga se tražio neki praktičniji sistem. I gle čuda, Fabijan je opet imao spreman odgovor!? Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastičnu karticu na kojoj je bilo upisano ime osobe, njena fotografija i identifikacioni broj. Kad bi ta kartica bila predočena, vlasnik trgovine bi nazvao centralni kompjuter da proveri iznos kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati šta je htela do određenog iznosa.
Isprva, ljudima je bilo dopušteno kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplaćen mesečno, tako da u tom slučaju kamate nisu bile naplaćivane. Ovo je pogodovalo radnicima koji su radili za platu, ali šta su proizvođači i drugi preduzetnici mogli s tim? Oni su morali instalirati skupu opremu, proizvoditi dobra, isplaćivati dohotke, itd. i prodati robu ili usluge da bi otplatili dug. Ukoliko bi preterali za koji mesec, bila bi im uračunata kamata od 1.5% za svaki mesec duga. Ta svota je iznosila 18% godišnje.
Preduzetnici nisu imali druge nego dodati 18% na prodajnu cenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%) nije bio pozajmljen nikome. U celoj zemlji, preduzetnicima je dat nemoguć zadatak da plaćaju $118 za svakih $100 koje su pozajmili – tih dodatnih $18 nikad nije ni bilo napravljeno.
Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet povećali svoj ugled u društvu koje ih je sada smatralo oličenjem uspeha i poštovanja. Njegova predviđanja u finansijama i ekonomiji sada su prihvatana skoro kao verska ubeđenja.
Pod pritiskom povećanih poreza, mnoge sitne zanatlije i privatni preduzetnici bili su uništeni. Za različite delatnosti bilo je neophodno imati specijalne dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje postalo veoma otežano.
Fabijan je posedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala, a koje su naizgled bile u međusobnoj konkurenciji. Na kraju, svi rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su bile pod Vladinom zaštitom.
Fabijan je želeo da uz pomoć sistema plastičnih kartica eliminiše novčanice i kovanice. Plan mu je bio da kad se takav novac skroz povuče iz opticaja, samo one organizacije i firme koje koriste kompjuterski finansijski sistem moći će nastaviti s poslovanjem.
Znao je kako će vremenom neki izgubiti svoje kartice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne ustanovi identitet. Želeo je da se donese zakon po kojem bi svako morao da ima istetoviran identifikacioni broj na ruci ili čelu. Taj bi broj bio vidljiv samo na jednom posebnom svetlu i bio bi povezan s kompjuterom. Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.
________________________________________________________
Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija
Izvor: http://www.larryhannigan.com/EarthPlus.htm#storytop